smallnumber8

Mnogi su od mene čuli i pročitali izjave tipa - jebo muziku, jebo glazbu i sl.
I dalje ću koristiti te famozne izjave, jer mi se učini da u tim trenucima odbacujem sa sebe neku staru kožu i pri tome osjećam neko lažno olakšanje. Jer muzika u svim svojim oblicima i jest bila moj veliki dio života, kojeg bih se nekako htio riješiti (da li?)

Ali, 'ajmo na trenutak pokušati spojiti i izjave - jebo muziku i samu muziku, koja me u ovom trenutku potjerala prema tipkovnici.

"... Da te mogu pismom zvati, ja bi piva život cili
da se barem opet vrati, vrime kad smo sritni bili
da te mogu pismom zvati, ja bi piva, ne bi staja
da se stara ljubav vrati, ne bi pismi bilo kraja..."

Odkud ovom povremenom blogeru, koji odavno tvrdi kako ne voli klapsku muziku, koji između kućnih glazbenih seansi Beethovena, Mozarta, Straussa, Talemanna i ostalih, povremeno sebe i susjedove bubnjiće razbija ejsidijevskim galamama, kulturshokovskim etno-punk zajebancijama, zekvajldovskim rifovima ili Patriciom Kass u izrazito depresivnim razdobljima?

Tri mjeseca prije, sad već legendarnog koncerta klapa na poljudskom stadionu, sretoh u gradu najvećeg hrvatskog glazbenog menađera. Nejvećeg? Mislim da se tako može ocijeniti čovjek koji je (pored ostalih velikih i malih događaja) tri puta napunio poljudski stadion. Mišo Kovač, Thompson i sad klape.
Dakle, u susretu se povijesno (jer tako je bilo svaki put) ponove dvije rečenice- On: oću radit koncert na stadionu; Ja: ti si lud.
Dakle, kaže mi u kratkom susretu (kojem je bila nazočna i začuđena jedna naša velika književnica) da će me trebati za nekih mjesec dana, jer hoće "radit" koncert na Poljudu, samo još ne zna ni čiji koncert ni šta će to bit... itd... da vas ne zamaram.
Elem, javio se uskoro i rekao da će to biti koncert klapa.
Ajmo u akciju... dogovori, izrada promotivnog materijala, pa plakati, ulaznice, oglasi, pressice itd...
Sinoć sam dobio DVD koji je napokon gotov i koji ide u prodaju od slijedećeg tjedna.
Danas sam ga gledao.
I skoro bih se usudio tvrditi da svaka poštena kućna video arhiva, pored Beatlesa, Mozarta, Geldofovog Live Aid-a, ponekog novogodišnjeg koncerta iz Beča, oproštajnog koncerta Tine Turner, Casablance, Kuma i Apokalipse i sl - mora sadržavati i ovaj DVD.

Koncert klapa u Splitu na Poljudu. Klape i tradicionalna muzika koji su izašli iz kaleta i konoba, provlačili se u zadnje vrijeme, prilično dosadno i drsko među pop pjesmuljcima, surađivali s nadripjevačima u dodvoravanju smušenom auditoriju, dočekali su katarzu u dijametralno suprotnom okruženju od onoga iz kojeg su potekle.
Na sred stadiona s razglasom, binom i rasvjetom, spremnim da dostojno dočekaju i ona gorespomenuta ejsidijevsko-parplovska divljanja.
Gospodin Taj i Taj, dakle glavni i odgovorni, može se ponovo osjećati tvorcem nečeg nezaboravnog, jer ko je tu večer bio na stadionu, neće je nikad zaboraviti.
Ja sam, naravno, otišao dosta prije samog kraja, jer mi je, kao i uvijek bilo dovoljno vidjeti da je počelo, da su svi tu i da to ide. Sad mi je žao što nisam ostao do kraja.

... da te mogu pismom zvati, ja bi piva život cili... mi još odzvanja u glavi kao neka, samo moja poruka odaslana u zrak da je pronađe.
... da te mogu pismom zvati, ja bi piva, ne bi staja... Kao neki podsjetnik, baš kao za mene ispjevan. Da probudi u meni ono što nosim u genima od soli, melodiju i zvuk izvornog okruženja u kojem živim skoro pola stoljeća,
a opet, da poput oštre britve zareže po tankoj opni između halucinoidnih nadanja i nemilosrdne istine.

Jebo muziku.

--..--..--..--..--

Čuo sam nekakve priče o tome kako se forumaši druže. Netko negdje napiše nekakav post ili temu: "ajmo na kavu" ili sl; pa se dogovaraju, pišu i napokon "uglave" sastanak u nekakvom restoranu, klubu ili kafiću.
Kakvi luzeri - promislim ja. Onda se malo prisjetim svojih prvih dolazaka na nekakve forume. Kakvi luzeri - promislio sam tad.

Sjećam se dana... trenutka... dijela ceste (i nekidan smo svi zajedno tuda prošli) kad sam u autu sam pjevao na sav glas, uvjeren kako je to baš tako:
Ja nisam luzer, o naprotiv, meni je osmeh lajt-motiv.
Ja nisam luzer, ja imam nas, a za svet - ko te pita?
Ja nisam čedo proseka, mene ne vuče oseka.
S tobom je tretman poseban, svaki je dan dolce vita,
i svud je Hollywood
Kako me je jedna od zauzimačica cyber prostora (ista ta na koju sam mislio pjevajući) ionako smjestila u to zamišljeno cyber društvo "luzera", napravivši od mene pravog luzera, počeo sam stvari gledati još jednim očima. Ne - drugim, druge sam već koristio za neke druge strvari, pa treće itd; samo još jednim.
Počeo sam zamišljati napredak: od onog dovikivanja između pećina, pa dovikivanja s brda na brdo, preko dimnih signala, poruka u boci, pony expressa, goluba pismonoša, sve do čuvenog telexa i napokon i Interneta.
Jesu li dva korisnika dimnih signala koji su se manjim i većim, duguljastim i zaobljenim oblačićima dogovorili o susretu na pola puta, možda razmjeni stoke, žita, o ženidbi, jesu li oni bili luzeri? Ako i jesu, nisu zbog načina upoznavanja već zbog nekih drugih osobina ili događaja koji su im se desili.

Elem, jedan od pokretača i kao neka glavna faca jednog od foruma na nama razumljivim jezicima, u svojoj je dokonosti odlučio spakovati sebe i svoju zaista bolju polovocu (aj... trećinu il tako nekako) koja mu i inače služi kao svjetiljka u mrako po kojem tapka već tridesetak godina.
Usput je pokupio i jednog neforumaša (ali po svojim osobinama sasvim prikladnog), koji je inače stručnjak za tekuća pitanja u svojoj sredini, pa se naš administrator lako odlučio da iskoristi njegova znanja i umijeća na predstojećem putovanju.
Da, putovanju, jer ovo nije bilo zamišljeno druženje u obližnjem kafiću već stari moto ferijalnog saveza: "upoznaj domovinu da bi je više volio". Stručnjak je bio neophodan zbog eventualnih i pretpostavljenih iznenadnih problematičnih situacija u kojima je potreban intelektualni pristup promatranja i shvaćanja plutanja i održavanja zaleđenih oblika vode u tekućini dijametralno suprotnog sastava od vode i u drugačijem agregatnom stanju od plutajućih oblika.

Trojka sastavljena od nickova: Pure Evil, Crazy Chick i (recimo) Etilen (moram čovjeku dati nekakav nick-name), bila je nedovoljna našem administratoru da zabavi svoju dušu, tj. da stekne nove spoznaje u svijetu i o svijetu, te da temeljito upozna kulturne, privredne, turističke i ekonomske resurse, kao i društveno-političku situaciju izvan svog svijeta, okovanog morem.

Za naučnu ekpediciju bio mu je potreban još jedan član. Ovaj put se odlučio za medijskog magnata razmišljajući pri tom i o možebitnim medijskim posljedicama i rezultatima ove male ekspedicije. Logično je bilo da osoba bliska medijima bude baš s "njegovog" foruma (da, forum ima i ime: Seljacionline-forum.com) i da nema nekakav dugački nick, zbog bržeg i lakšeg upoznavanja s ostalima. KCN. Što KCN? Ma, KCN je nick. Član foruma. Svoj rad u medijima, učestalo predstavlja na forumu, uglavnom pod zagonetnim postovima tipa: Jebem im mater, jel znaju oni koliko je sati?

Ovaj kvartet je sad bio već gotovo spreman za svoju ekspediciju u kojoj će harmonično sinhroniziranom razmjenom glasova, ne samo razmijeniti mnoštvo značajnih podataka već možda i stvoriti simfonijski uradak a koji će, po prvotnim idejama administratora još dugo odzvanjati u ušima prisutnih i ostaviti traga na svijesti ostatka mnogobrojne forumaške obitelji.

Da bi svoje misli mogao fokusirati, zatim odabrati prave glasove i koncentrirano ih pridružiti glasovima ovog kvarteta, administrator je pozvao i mene da se priklučim ovoj istraživačko-naučnoj ekpediciji. Zašto? Do njega su doprle glasine da imam položen vozački ispit i kao takav sam se mogao uklopiti u ovaj, sad već kvintet.

Luzer? Idem se družiti s forumašima? Hm, ajmo to gledat s druge strane. Dakle, ako sam vozač, što ja imam s nekakvim forumašima? Ništa. Ako sam, kao što jesam i kao što sam već spomenuo - luzer, jer mi je tu ulogu namijenila ona moja, često spominjana - Ona, onda nemam što razmišljati - idem i ja.
Ako se vratimo nekoliko redaka poviše i prisjetimo se skoro zaključene konstatacije, da "ljudi iz monitora" nisu nužno luzeri - onda me to opet stavlja u eprikladan položaj, ali daje mi i mogućnost da negdje ne budem luzer.
Komplicirano?
Znam.


--..--..--..--..--

Dakle taj - Pure Evil, idejni začetnik ovog druženja, u svojoj nakani da se forumaši druže, sad je oko sebe imao pravu malu ekpediciju: stručnjaka za rasvjetu (CC mu osvjetljava životni put), stručnjaka za ispitivanje plutanja zaleđenih oblika H2O i praćenje promjene agregatnog stanja istih, prilikom kratkotrajnog miješanja s alkoholnim u tekućem ag. stanju (Mr. Etilen), KCN - medijskog magnata, dugogodišnjeg magenta-killera, trenutno angažiranog na uspostavi yellow balansa u žutom tisku i jednog šutljivog i marljivog vozača zainteresiranog za upoznavanje neotkrivenih područja.

Moje ime je Small.

- Imaš li pasoš (putovnica-op.prev.)?
- A?
- Imaš li pasoš, trebat će nam?
- Jok, šta će mi to - naravno da nemam putovnicu, koji luzer ima potrebu putovati van svog stana. Možda i imam, al da je pronađem u prašini i da vidim jel još valja... ma valja'će - a zašto pasoš, jel misliš da nam treba ako se mislimo družit, da bi dokazivali svoj identitet?
- Ma jok - to onaj Pure govori - nego... idemo u Bosnu.
- U Bosnu? Pa tamo je rat, nemojmo u Bosnu molim te.
- Ma nije ti tamo rat, tamo samo otimaju ljude
- A dobro onda - iako mi je još u glavi odzvanjao glas spikera s HTVa koji nam je jednom prilikom nešto pričao o ratu u Bosni
- A jel i ovi drugi znaju da oćeš ić u Bosnu?
- Znaju, misle i oni da je tamo rat, al provjerio sam, nema rata, a i kolega AmadinGospo me uvjerio da je to prošla stvar, malo su se bili nešto sporječkali, al to je sad riješeno
- OK, onda može, ti sjedi kraj mene i govori mi put a ja ću vozit... samo još... a kojim jezikom tamo govore?
- Bosanskim
- U jebemti, ne znam to... nisam bio loš u školi ali mi smo učili nekoliko drugih jezika
- Znam ja - Pure Evil je inače poznat kao multikulti persona i kao poznavatelj egzotičnih jezika.
Znao sam da ne trebam brinuti o komuniciranju s tim dalekim narodom.
- Idemo u petak. Mi stižemo s Murtera, KCN stiže iz Depre, nađemo se na parkingu i krećemo.
- A ko nosi sendviče? - mislim, nije da sam uvijek gladan, al volim bit siguran i po tom pitanju u zimskim uvjetima.
- Pingvin (to je ona njegova žarulja) je napravio palačinke i sarme, za to se ne brini, ja sam ponio dosta povijesnih knjiga i priručnika i nekakvu stručnu literaturu o mjestima kroz koja ćemo prolazit, ti samo vozi i mi ćemo vodit diskusije na te teme.

Dobro, izgledalo je sve zajedno primamljivo i izvedivo.

Zahvaljujući izvanrednoj organizaciji i pridržavanju zadanih rokova, pri polasku nismo izgubili ni trenutka na trivijalnosti tipa-čekanje, češkanje, ispijanje kava, nervozno lupkanje prstima i sl.
Napustili smo predivni grad u kojem se odvratno osjećam i nakon nekoliko sati vožnje lijepom našom i lijepom - ba njihovom, stigli smo na obalu rijeke Miljacke.

Stručna rasprava i postavljanje teza po kojima bi se stanovnici mjestašca smještenog na obali rijeke, sasvim logično, trebali baviti ribarstvom, odvela nas je u duboku filozofiju iz koje nas je izvukao jedan priprosti pripadnik ljudske manjine tvrdeći da se ondje ne bave ribarstvom već nekim sasvim drugim zanimanjima.
Znatiželjno smo zaustavljali domorodačko stanovništvo, uzimali im uzorke krvi, DNK, ispitivali ih s već pripremljenim testovima inteligencije i sl. Činilo se na početku da će biti teško uspostaviti kontakt s ovim nesuđenim ribarima, ali i to se pokazalo krivim.
Naime, svatko onaj koji prvi put kroči na ovakvo mjesto, već nako nekoliko trenutaka shvati da je moguć razgovor i komunikacija s ovima što se nazivaju čudnim imenima. Čak sam shvatio (zahvaljujući jednoj gospođi koja je ispirala tepih u rijeci) da Fata nije izmišljeni lik iz vica, već da stvarno postoji. Moje mišljenje o gospođi s rijeke se popravilo kad sam shvatio da ona nije jedina Fata na obali Miljacke. Mislimda se čak sve žene zovu Fata. Možda griješim.

Služeći se starim vojnim kartama i telefonskom navigacijom našeg domaćina, našli smo se među klisurama Neretve.
Otkud sad Neretva, pitate se vi?
Ma to sam samo figurativno ubacio činjenucu da smo se s našim domaćinom AmadinGospo našli u muzeju druga Tita i naravno da je tamo izložen i reljef (1:100.000) bitke na Neretvi, koje smo se svi rado sjetili.
AmADin_gospo je svoj tenk ostavio s cijevima okrenutim prema neprijateljskim poožajima, izašao upoznati se s našom delegacijom i zaželi nam dobrodošlicu na sad već poznatom jeziku (primjetio sam kako smo svi vrlo brzo savladali još jedan strani jezik).
U stvari, nije baš tenk, ali sam tako zaključio po buci i po, još uvijek usađenom strahu od ratne situacije. Ma, čak i one cijevi su u stvari samo bili auspusi njegovog vozila strane proizvodnje.

Amadin nas je u cjelovečernjem obilasku Titovog muzeja upoznao ne samo s likom i djelom druga Tita, već i sa drugim povijesnim i historijskim činjenicama vezanim za ovaj dio obale Miljacke.

--..--..--..--..--

Nakon podrobnog upoznavanja te nakon ispitivanja i uspoređivanja količine tekućine u Miljacki i u samom muzeju, naš domaćin nas je sproveo do svog apartmanskog naselja.
Između plavog, žutog i zelenog apartmana, Pure Evil i njegova žarulja (Crazy Chick), odlučili su se za plavi, KCN za žuti, a ja sam se odlučio za zeleni apartman. Zajedno s gosp. Etilenom.
Spavao sam kao na oblacima, kao na zračnim jastucima.
I dočekao jutro.
Hm, da mi je znati nakojoj strani izlazi sunce u ovoj čudnoj zemlji i kako izgledaju jutra na obali Miljacke.
Nakon kratke naučne rasprave i zaključka da sunce izlazi na istoku bez obzira na naš položaj ili naše eventualne želje, krenuli smo u istraživanje obale s obje strane spomenute rijeke. Moje inzistiranje da u ekpedicuju krenemo splavovima, nije urodilo plodom pa smo do idućeg muzeja ipak krenuli vozilima (strane proizvodnje).
Obilazak i upoznavanje, čak i uzimanje uzoraka prehrambenih artikala tekli su kao po planu, vođeni iskusnim domaćinom i nepogrešivom instiktu članova ekspedicije.

I pored uvjerenja da u ovoj ratnoj zoni nema telefonskih linija (što pobija sama činjenica da je Amadin pripadnik forumaškog plemena - ali u tom trenutku se nisam toga sjetio), domaćin je mobitelom (dakle ipak nemaju one kablove za telefon) dogovorio naš obilazak prirodoslovnog muzeja nazvanog po plemenitoj životinji Buldog, koja je valjda u davnim vremenima potekla iz ovih krajeva.
Sam Buldog manje podsjeća na muzej, a više na konferencijsku salu ukrašenu muzejskim primjercima kako ljudi tako i predmeta.
U sred visokointelektualne rasprave o kvaliteti života općenito kao i količinama tekućine koja je potrebna prosječnom čovijeku za preživljavanje, pridružio nam se još jedan član foruma (što sada dokazuje apsolutno internacionalno opredjeljenje "seljacionline-forum.com-a").
Gospodin Ramzes, nije svoj nick izvalio kao prvo što mi je palo na pamet. Naime, odabir
nicka-Ramzes dolazi od njegove duhovne (ali i tjelesne) povezanosti s originalnim Ramzesom kojeg je po svojim tvrdnjama, proučio do zadnjeg detalja, skoro i osobno upoznao lutajući hodnicima drevnih piramida.
Dakle, Ramzes, osim što se priključio raspravi o količini tekućine potrebnoj za preživljavanje, poveo je na ovaj znanstveni skup i svoju gospođu Ramzes. Gospođa Ramzes je apsolutno draga i simpatična osoba, te je i pored genetskog felera (imoćanka), kao i felera pri odabiru partnera ostavila jako dobar dojam na
sudionike kongresa. (Ramzes! Nemoj više da čujemo nešto protiv nje ili takve štoseve jer sad je znamo i nemoj se zajebavat, jer ona je kao naša).
Ramzes je svojoj faraonskoj sviti pridodao još jednog gosta, izvjesnu gospođicu Z. koja je svojim
stručnim pristupom problematici ostavila traga na našim... na našim... kako da se izrazim... na našim... ma, nema veze, ali ostavila je jako dobar dojam svojom raspravom sa sofisticiranim socijalnim aspektima o iskonskim potrebama čovjeka i žene.

Kako rečenu gospođicu Z. više nećemo sretati (bar na ovim virtualnim prostorima), koristim ovaj kratki osvrt na našu ekpediciju da zamolim Ramzesa (ili Amadina) da joj prenesu moje tople pozdrave (kad već ne mogu ništa drugo toplo prenijeti).

Naša KCN se u jednom trenutku ovog stručnog seminara odlučila na samostalno istraživanje utjecaja kemijskih supstanci na mišićnu masu i sivu tvar, te je uz svesrdnu pomoć Samira i Emira otišla do priručno instaliranog laboratorija u našem apartmanskom naselju gdje je ispitivanja vrijedno produžila do ranog jutra (stručni termin: sabah zora).
Ostatak ekipe produžio je ispitivanje djelovanja i dugotrajnosti djelovanja etilenskih aditiva do iste sabah zore.Kako je došlo vrijeme zatvaranja ovog muzeja, odlučili smo se ponovo pozvati u pomoć i Samira i Emira, koji su cijelo ovo vrijeme nesebično bili na raspoaganju za naše potrebe.

--..--..--..--..--

Treći dan ove ekspedicije je nakon dnevnog obilaska kulturnih znamenitosti i ostataka prošlosti na obali Miljacke, završio ipak u priručnom laboratoriju našeg domaćina gdje smo pomno ispitali izdržljivost sirovog životinjskog mesa u odnosu na utjecaj vatrene stihije koju smo simulirali u več pripremljenom dijelu laboratorija.
Svako ispitivanje se mora dokazati opetovanim radnjama i ponovnom izlaganju novih uzoraka istim uvjetima, pa smo na taj način utrošili podosta našeg potcjenjenog i dragocjenog vremena. Ali zbog dobivenih rezultata, možemo reći da se sav trud isplatio.
Ako sad razotkrijem da su rezultati pokazali izvjesnu dozu otpornosti uzoraka na vatru, te kakvo je njihovo stanje nakon izlaganja visokim temperaturama, onda neću moći naknadno objaviti svoj naučni rad na tu temu, pa ćemo preskočiti detalje.

Uz testirane uzorke smo, onako - iz svoje znatiželje, vučeni nagonom istraživača i naučnika - testirali i tekući proizvod s obale Miljacke i njegove karakteristike. Kako je navedeno u nekim naučnim knjigama - rok trajanja tih tekućina je preko 365 dana. Naravno da je ova skupina znanstvenika dokazala svu pogrešnost takvih tvrdnji i ustanovila da je rok puno kraći. Neki
od proizvoda traju minutu-dvije dok se neki mogu podičiti i rokom trajanja od deset minuta.

Kako je ispitivanje svih ovih uzoraka izloženih raznim testiranjima, zbog krajnjih rezultata, uvjetovalo izlazak iz laboratorija, odlučili smo se iskoristiti priliku da se upoznamo i s društveno-političkom, ali i socijalnom situacijom na obali Miljacke.

Da bi se bolje upoznali sa socijalnim stanjem, obišli smo adekvatni izložbeni prostor Boulevard. Stručno oko našeg malog tima (jedan dio je ostao pričuvati laboratorij) odmah je primjetilo osnovni problem ove, ratom izmučene zemlje.
Naime, mnoštvo mladih, oskudno odjevenih, neuhranjenih tjelesa, valjalo se i savijalo, kao u ritmu neke muzike strane proizvodnje. Osim što smo se uvjerili u materijalne probleme i nestašicu osnovnih odjevnih potrepština, shvatili smo da je sindrom psihosomatskih poremećaja zavladao ovom vrstom.
Samir i Emir su se i dalje nudili da nam pomognu i te noći, ali nakon napornog intelektualnog rada godila nam je šetnja do našeg aparmanskog naselja.

Sutrašnji dan, posljednji dan našeg boravka iskoristili smo za podrobnije ispitivanje tržišta i ekonomske situacije na obali Miljacke. Imali smo priliku steći i neka nova poznanstva s vodećim pripadnicima burze i tržišta koji su zajedno s nama šetali kamenitim uličicama (pouzdani znak da sve potječe iz kamenog doba), prikazujući nam bogatu ponudu i nudeći nam poslovnu suradnju. Kako je ovo ipak bila naučno-istraživačka misija iskorištana i za druženje forumaša, nismo se upuštali u razmjene dobara ni u druge ekonomsjke odnose (osim što su pojedinci ponijeli nekakve uzorke na daljnja ispitivanja)

Jesam li luzer jer sam se družio s forumašima?
Ne
Jesam li luzer?
Da, pa to sam već objasnio.
Je li forum za luzere?
Da, isto kao i sva druga mjesta na svijetu.
Je li "druženje forumaša" nešto loše?
Ne
Jel' to isto što i "Internet pedofilija"
Ne
Jesi siguran Smol?
Aj, dobro... ako mene gledate, onda je svako druženje pedofilija, al nemojmo sad o tome

Kažu da osim Miljacke postoji i rijeka Željeznica i rijeka Bosna. Ostaje nam da im vjerujemo, jer u ovom kratkom boravku na unaprijed precizno utvrđenom teritoriju nismo stigli istražiti i susjedne krajolike. Da li ćemo organizirati još nekakav skup sa sličnim odredištem - ostaje da se vidi.

prčkam ja, prčkam

i tako
kao što naslov kaže...
prčkam ja, prčkam po ovom siromašnom blogu
... i nestanu mi komentari.
A nekih se sjećam, majke mi.

.

Živim, a kao da sanjam.
Budnog me drže
još samo...
moje besane noći.


Željko Daković

Čitao sam u više navrata izjave, kolumne, intervjue, čak i velike članke o ženskoj ljepoti.
Pisane uglavnom od strane žena (ali naravno i muškaraca).
Ono što se u takvim napisima najviše primjećuje je naglasak na "unutarnju ljepotu".
To je istovremeno i onaj dio koji me i najviše iznervira jer je toliko lažan i toliko pozerski, da mi nije jasno kako se "autori" takvih pisanja ne zgade sami sebi prije potpisivanja tog licemjernog javnog nastupa.
Časopisi koji su oduvijek puni lijepih fotografija s lijepim ženama (lijepim je uvjetno rečeno jer je to stvar ukusa, naravno), koji se trude da plate fotografe i studio i majstore photoshopa, koji će fotografiju nakon šminkera i vizažiste dodatno "popeglati" ne bi li se dobilo savršeno žensko lice, bilo za naslovnicu, bilo za neku unutarnju stranicu - drznu se proturječiti sami sebi.
I pričati o unutarnjoj ljepoti. I zamislite - o tome kako svi imamo priliku pronaći nadahnuće i utjecati na svoju stvarnu ljepotu.
Kakva idiotarija. Drskost.
I takva revolucionarna otkrića dolaze od autora (uglavnom žena kažem) koje troše sve one produkte iz reklama koje svaki dan gledamo na svim programima, koje iskaču iz svakog plakata.
Uglavnom se na istoj ili slijedećoj stranici časopisa koji piše o unutarnjoj ljepoti, nalazi i reklama određenog proizvoda koji će pomoći preuređivanju vanjske ljepote "do koje nije stalo apsolutno nijednoj od autorica takvih tekstova".

"Ljepota? Pih. Meni to ne treba, ja pronalazim snagu iznutra i to mi daje ljepotu. Snaga duha, da to je najvažnije. Sveobuhvatna, na više razina, u raznim smjerovima... oprostite koliko dođe ovaj puder... da, što sam ono govorila, aha... ljepota dolazi iz dubine našeg duha i zadovoljstva, bitno je da čovijek (u ovom slučaju-žena), pronađe u sebi nadahnuće... uh, kako je teško odabrati pravu garderobu za današnji dan, uz novu šminku, uz novi rimel za oči, da... moram u šoping... da dobijem onu unutarnju snagu, da budem lijepa na nekoliko razina, da pokažem snagu duha"

Zašto ne možemo ostati na uobičajenoj razini razmjene komentara i sukoba u različitosti ukusa? Ova je lijepa - ova nije. I obratno. I zašto ne možemo priznati da netko nije lijep.
Zašto za bunker ne kažemo da je to lijepa kuća jer je solidno građen? Zato jer nije lijepa kuća i gotovo.
Zašto uporne korisnice svih kozmetičkih preparata na tržištu i stalne posjetiteljice frizerskih salona pričaju o unutarnjoj ljepoti?
Iz straha da jednog dana neće ni preparati ni frizeri moći skriti vanjsku neljepotu vlasnice, danas možda lijepog lica?
Iz straha da će različitosti ukusa postaviti njenu ljepotu na nekakvu vagu i nekakav grafikon ispitanika će pokazati da nije baš svima stvarno lijepa?
Iz predostrožnosti, da pretekne one sitničave koji će ugledati nekakvu manu, iskrivljen nos, prišt, boru - uvijek u rezervi stoji već unaprijed napisani ili samo potpisani tekst o unutarnjoj ljepoti.

U svojoj silnoj želji da ispadnu pametne i sposobne za dublja razmišljanja, u međuvremenu ne primjećujući da stalno ponavljaju isto kao da koriste copy/paste i time odaju dojam suprotan željenome, polako utapaju pojam ljepote u pojmove ukupnih dojmova pa čak i u karakter. Utapati pojam ljepote u pojam ukupne vrijednosti neke žene je zločin prema pojmu ljepote (istovremeno se šminkati i trčati po gradu za novim salonima je licemjerje).

Zato drage moje, ostavite se priča u koje ni same ne vjerujete i pustite ljepotu da uživa u svojoj ljepoti, da bude osuđena ne mjerenje kao nešto samostalno, kao nešto što vrijedi mjeriti. Pritom ne mislim na izbore za Miss (ulični, kotarski, gradski, županijski, međužupanijski, međunarodni, međugalaktički) jer je to odavno poprimilo razmjere agresivnog ataka na ukus i živce pa sam apsolutno protiv takvih manifestacija. Ali dopustite da imamo svoje osobne izbore za Miss, svoje osobne izbore za najljepše žene, za malo manje lijepe žene, za ružne žene.
Jer odatle uglavnom započinje sve. Od vanjske privlačnosti. Ili odbojnosti. Uz nužno prepoznavanje i procjenjivanje svih ostalih dijelova osobe i osobnosti. Ali kad pričamo o nečijoj inteligenciji - nema potrebe obraćati se i ljepoti. Kad pričamo o šarmu, pričajmo o šarmu, kad pričamo o sposobnostima ne trebamo ih uvjetovati ljepotom. Isto tako ne uvjetujmo ljepotu s ostalim karakteristikama.
Dajte, samo je odvojite.

Bunker je bunker. Lijepa kuća je lijepa kuća.
U lijepoj kući može biti katastrofalno loša instalacija vode i struje ali to joj ne umanjuje vanjsku ljepotu. Ne, neću je kupiti jer ta kuća ima katastrofalno loše instalacije, ali je lijepa i to želim priznati.
Ona kuća s dobrim instalacijama, izolacijama, s pravim namještajem, topla, osvijetljena, ugodna, ona u kojoj se osjećam savršeno mirno i spokojno, ne mora nužno biti lijepa i izvana.
Samo to želim odvojiti.
Ta kuća nije lijepa. Ona je fantastična, udobna, sigurna. Ali lijepa nije. I točka.

Drage (ovo-drage, zvuči pomalo sarkastično) (i jest) autorice i potpisnice tekstova o ljepoti: molim vas, ne glupirajte se.
I ne govorite mi više da se šminkate, frizirate i oblačite svoje najbolje primjerke iz ormara (koji vjerojatno imaju i svoje gravitacijsko polje) samo zbog sebe, samo da bi se osjećale ugodno. Osjećate se ugodno ako znate da vam je to pomoglo u ostvarivanju onog početnog nauma - da budete lijepe. Lijepe. Koliko god možete. A ljepota je stvar ocjene i ukusa. Vašeg, da bi pokušali zadovoljiti tuđe.

sjetio sam se da imam blog
evo, stvarno cu nesto stavit na njega
naravno, ne mislim nista pametno, samo onako - nesto
Mozda stare postove s foruma?
Seljaci-online. Osjecam se seljakom svaki put kad krocim tamo
A to mi cini dobro, jer pokusaj da se osjecam gradjaninom svaki put razocara spoznajom da se gomile oko mene trude osjecati se i biti gradjaninom.

Ma ne da mi se pisat
ne da mi se pisat
ne da mi se pisat
ne da mi se pisat

skinuo video. Rasprodano!

...

Nemam još ništa na pameti